Jonsko more, između Parge i Sivota, često se opisuje kao more bogova – ali stari ribari tvrde da je ono još starije od samog vremena. Njegova tirkizna dubina krije priče o nimfama koje su, prema legendi, upravo ovde čuvale zlatne bisere svetlosti. Kažu da su ti biseri pali na obalu Parge i zato se grad izdiže poput slikovite tvrđave iz sna, obojen svetložutim i plavim nijansama koje se menjaju s položajem sunca.

Parga, sa svojim strmim ulicama, “diše” mitovima: kada noću zapuše vetar sa ostrva Panagia, meštani tvrde da se čuje zov davnih zaštitnika grada, koji bdiju nad lučicom i čuvaju putnike od oluja. U Sivotima, zvanim i “Grčka Karibi”, veruje se da su se bogovi merili u lepoti – jer je svaki zaliv toliko savršen da izgleda kao da je ručno oblikovan. Na nekim mestima voda je toliko bistra da legenda kaže kako je more ovde ogledalo neba.

Između Sivota i Parge razasuta su mala, smaragdna ostrvca oko kojih se, prema priči, još uvek kreću senke morskih heroja koji su štitili putnike i trgovce u vreme kada su gusari vrebali iz tamnih pećina. U praskozorje, kada se prvi zraci probiju kroz maglicu, čini se kao da se čuje šapat antičkih bogova koji i dalje čuvaju ovaj deo Jonskog mora.

I tako, svaki talas koji obori pogled na Pargu ili Sivote nosi deo jedne stare, nikad do kraja ispričane legende.